Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Paklena pomorandža 21. veka
Kulturna politika

Paklena pomorandža 21. veka

PDF Štampa El. pošta
Dejan Petrović   
utorak, 17. novembar 2009.

SLOBODNA ZONA 05, Dvorana kulturnog centra (DKC) i bioskop Balkan, Beograd, 06–11.11.2009.

Ovogodišnje, peto po redu izdanje sve zapaženijeg i uticajnijeg društveno angažovanog beogradskog filmskog festivala „Slobodna zona“, pod sloganom „... iiii akcija!“, ove godine se zbog povećanog interesovanja prvi put održalo u dva prostora, standardnoj Dvorani kulturnog centra grada (DKC) i bioskopu Balkan, a svojim gledaocima, kojima je to uglavnom jedina prilika da vide filmove tog tipa tokom godine na jednom mestu, prikazalo je do sada najveći broj ostvarenja, njih čak dvadeset osam. Peti serijal „Slobodne zone“ otvoren je češko/slovačko/austrijsko/finskom koprodukcijom Kako se kuvala istorija Petra Kerekeša. Pitanje filma koji će otvoriti festival uvek je posebno osetljivo, tako da od selektorskog izbora umnogome zavisi i prvobitni utisak, koji najčešće ostaje i presudan, uprkos manjim ili većim uzletima/padovima u ostatku festivala. Veoma zanimljiva teza koju je smelo izveo poznati kanadski magazin Valrus o tome kako ključnu ulogu u svim međuljudskim odnosima zapravo igra do sada mahom zanemarivani faktor – hrana – na doista originalan i zabavan način stavlja u pitanje neke, mislilo se, odavno zaključene i apsolvirane stvari. Međutim, uprkos određenim kvalitetima, ovaj film daleko zaostaje za prošlogodišnjim ostvarenjem koje je otvorilo festival Taksijem do tamne strane, a posebno pretprošlogodišnjim openerom, verovatno najboljim naslovom ikada prikazanim na „Slobodnoj zoni“, remek-delom Persepolis Iranke Marjan Satrapi. Kako izgledaju krvava ratna neprijateljstva duboko iza prvih linija fronta, koliku ulogu i značaj za konačan ishod sukoba imaju vojni kuvari u svojim jedinicima, istražuje ova svojevrsna simpatična kulinarska istorija u deset poglavlja na detaljno proučenom primeru šest ratova i kroz deset recepata, a čiji je rezultat zastrašujućih šezdeset miliona mrtvih duša. Ipak, ovo nije sumoran, depresivan, niti pretenciozan film: svakim svojim kadrom, iako se verno držeći faktografskih podataka, on nastoji da dočara ove osobe sa njihove svakodnevne, ljudske strane, u čemu u velikoj meri uspeva. Nekoliko izrazito duhovitih epizoda, naročito kada se radi o famoznim „našim prostorima“ – na koje odlazi dobra polovina filma – ipak nisu dovoljne da kompenzuju očigledne nedostatke. Pre svega, ostalo je potpuno nepoznato kojim su se kriterijumima pri izboru sukoba rukovodili autori, odnosno zašto neki ratovi jesu, a drugi nisu našli svoje mesto: od arbitrarnosti njihove selekcije implicitno zavisi i završna poruka. Ovde su nasumično predstavljeni, valja naglasiti potpuno korektno i objektivno, predstavnici „obe strane“ u Drugom svetskom, francusko-alžirskom, mađarsko-sovjetskom, čehoslovačko-sovjetskom i jugoslovenskom građanskom ratu, sa završnim duhovitim prikazom potapanja (neznano čije) podmornice umesto epiloga. Nekoliko vrlo znakovitih uvida, što će našem gledaocu biti posebno zanimljivo – mnogo dublje nego što je to u Kako se kuvala istorija otvoreno eksplicirano – možemo iščitati iz potpuno različitih odgovora na isto pitanje kod srpskih i hrvatskih kuvara, a kreativni vrhunac ovog filma jeste svedočenje nekadašnjeg Titovog kuvara, sa precizno hronološki izvedenom stručnom kulinarskom ekspertizom od „zlatnog doba“ federativne jugoslovenske države, pa do farsičnih sastanaka šestorice republičkih vođa u sam osvit njenog krvavog raspada, jasno nagoveštenog nizom gastronomskih diverzija sa svih strana. Zabavno, kreativno sveže i nešto sasvim drugačije ostvarenje, koje ipak nije u toj meri kvalitetno da bi zaslužilo privilegiju da otvori festival kakav je (postala) „Slobodna zona“.

A sada nešto sasvim drugačije. Istinsko otkrovenje ovogodišnje selekcije, dokumentarni film Pavela Bardina Rusija 88 u poslednjih nekoliko godina veoma popularnoj formi „fake“ dokumentarca donosi nam portret organizovane grupe skinheada sa moskovske periferije pod borbenim imenom „Rusija 88“. Bazirano mahom na istinitim događajima, ovo ostvarenje pruža zastrašujuće istinitu novu realnost supkulturnih omladinskih pokreta, koja u narodu koji je pretrpeo najveće, milionske žrtve u (pobedničkoj) borbi protiv fašizma i nacizma, implementira eklatantno nacistički ustrojene borbene odrede! Beslovesnim deranima s viškom energije i njihovim nešto starijim opskurnim učiteljima međutim nikako ne polazi za rukom da pronađu adekvatnu metu, pa im cilj ubrzo postaju još bedniji useljenici, mahom sa Kavkaza, koji narušavaju zamišljeno, poželjno etničko tkivo najveće (ne samo) slovenske zemlje sveta. I to u istom trenutku kada se sami Rusi i dalje smatraju nacijom nižeg reda širom zapadne hemisfere. Najzad, proklamovano firerovo učenje ne predstavlja im nikakvu prepreku da nakon jednog od internih koncerata ne siluju pripadnice vlastite grupe! Poreklo nezadovoljstva i odsustva perspektive za većinu ovih omladinaca nije teško utvrditi: samo jedan ovlašan pogled na zapuštena, siva industrijska postrojenja zona nekada možda i perspektivnih moskovskih predgrađa u kojima većina njih živi, dovoljan je da kompletira sumornu sliku ruskog (post?)tranzicijskog trenutka. Ipak, teško se može oteti utisku da kompletna prateća oprema, muzika, knjige i ideologija ovih žestokih momaka s užarenog moskovskog asfalta potiču upravo – sa Zapada. Bardin tako dovodi u pitanje samoniklost ovih pokreta u samoj Rusiji, ali ga dalje ne razrađuje, ostavljajući gledaocu da se sam snađe u bujici furioznih događaja. Nije lako ni pobrojati sve moguće veze i uticaje koje u ovom namerno haotičnom režiranom filmu ostvaruju protagonisti. Jedan od članova grupe „Rusija 88“, razočarani veteran jednog od čečenskih ratova, tako će na pitanje kako je postao fašista lakonski odgovoriti, vrlo verovatno smatrajući se uvređenim, kako je on samo patriota a da pravi fašisti rade u policiji! Veoma dramatična i dobro razvijena priča – po tenziji, intenzitetu i umešnom vladanju pravilima filmskog zanata ravna najvećim majstorima akcionih holivudskih blokbastera – naposletku će se okončati pravom porodičnom tragedijom u zaista impresivno režiranom krvavom finalu. Zaglušujuća tišina koja je ispratila projekciju Rusije 88 više je nego rečit pokazatelj utiska koji na za to nepripremljenog gledaoca ostavlja ova svojevrsna Paklena pomorandža 21. veka i možda najbolji film protekle „Slobodne zone“.

Krvavi raspad južnoslovenske državne zajednice u suton 20. veka, kao što je svima veoma dobro poznato, podelio je mnoge ljude, sela i gradove. Najdrastičnija je dramatična promena u Mostaru, nekada nadaleko poznatom po dobrom vinu, specifičnom urbanom gradskom duhu, međunacionalnoj toleranciji, fudbalu i famoznom Starom mostu, sa koga su u zelenu Neretvu decenijama skakale generacije odvažnih momaka, izazivajući time uzdahe pripadnica lepšeg pola i otvorenu zavist pripadnika one većinske, nešto manje hrabre muške populacije širom Jugoslavije. Danas, punih petnaest godina posle rata, koji je definitivno bipolarno podelio grad na dve, uglavnom etnički potpuno čiste sredine, a direktno ponukana nestvarnim, bajkovitim pričama brojnih nekadašnjih žitelja ovog grada danas nastanjenim u njenoj Italiji, rediteljka Klaudija Tosi odlučila je da se lično osvedoči u stanje stvari na licu mesta snimivši dokumentarac Mostar junajted. Nepromenjena situacija nakon toliko proteklog (mirnodopskog) vremena nagoni nas na pomisao kako je upravo ovde najeklatantnije dokazano kako mržnja nije tek uzgredna posledica nego sami suštinski uzrok rata! Hronično raspolućene dve svetonazorne „škole mišljenja“ egzistiraju naporedo kao i one etničke i verske. Jedni naprosto uživaju u svojoj izolovanosti, lagodno ušančeni u samodovoljnu izvesnost vlastitog zacementiranog nacionalnog identiteta, ne iskazujući ni najmanju želju da se po tom pitanju bilo šta i bilo kada promeni; drugi nostalgično i jalovo prizivaju nekada postojeća Stara vremena, ništa pak efektivno ne preduzimajući da do nekih od njenih zaštitnih znakova zaista i dođe. Autorka se stoga, nasuprot dva preovlađujuća životna stava, kao personifikaciju odlučila da predstavi portret Mensuda Durakovića, trenera mladih fudbalera nekada slavnog „Veleža“, koji svoja (levičarska) opredeljenja nastoji i u stvarnosti da implementira. Neumorni pedagoški pristup mladim bićima, podsećanje na vrednosti drugarstva, jedinstva, solidarnosti, sportskog duha i an general fair-play-a, neke su od aktivnosti kojima Mensud pokušava da povrati vrednosti koje je uživao u sopstvenoj mladosti, koja mu se sada i samom doima nezamislivo dalekom. To, međutim, nipošto nije lak zadatak, a duboki animozitet dve nacionalne grupe, jedne na istočnoj, druge na zapadnoj strani grada, upravo se najbelodanije očituje na fudbalskom terenu, u okršajima Zrinjskog i Veleža, koji su pre poprišta rata niskog intenziteta nego benigne utakmice starih sportskih rivala. Sasvim se jasno mogu videti i njihova različita ideološka opredeljenja: dok su navijači jednog kluba (onog na istočnoj strani) i dalje okupljeni ispod crvene boje i slika popularnog vođe SFRJ Tita, drugi (oni na zapadnoj strani) ni po koju cenu ne odustaju od izrazito nacionalističkog nasleđa, koji svoje poreklo, sa sve pratećom ikonografijom, vodi još iz Drugog svetskog rata. I na ovom mestu ne možemo prevideti – a što teško da može biti tek stvar puke slučajnosti – kako se u lamentaciji nad nemogućnošću istinskog ujedinjenja grada pominju samo njegove dve etničke grupe (bošnjačka i hrvatska), iako su u njegovom istorijskom i kulturnom razvoju svoj puni doprinos dali i brojni lokalni znameniti Srbi. Tosijeva ubedljivo oslikava sveopštu apatiju i rezignaciju, odsustvo jasne perspektive, a mada gotovo ništa što se u Mostar junajtedu može videti zapravo nije senzacionalno niti novo, ovaj solidni dokumentarac svakako nam predstavlja vredno i objektivno svedočanstvo sa strane, o gradu koji je uprkos nedavno fizički obnovljenom Starom mostu i uistinu obećavajućim turističkim potencijalima, zapravo sinonim/metafora za berlinske zidove u glavi, koji po svoj prilici za još dugo vremena, i ne samo ovde, ukoliko se to ikada i dogodi, neće biti srušeni, kao što je on sam to bio u jesen 1993. godine.

Nagrađena za najbolji dokumentarni film čuvenog nezavisnog festivala „Sandens“, snažna vizija ostvarene antiutopijske pretnje u formi biografskog filma Život uživo američke rediteljke Ondi Timoner, u jednom od najboljih trenutaka „Slobodne zone“, pruža nam neposredan uvid u osebujan život DŽoša Herisa, futuriste, umetnika novih kreativnih formi i osobenjaka, koji je – iako većina ljudi na svetu sasvim sigurno nikada nije ni čula za njega – u velikoj meri uticao na način života s početka novog milenijuma. Jedan od pionira internet revolucije, još iz vlastitog otuđenog detinjstva okoreli obožavalac tada popularne TV serije „Giliganovo ostrvo“, početkom devedesetih godina – koje nam se, zbog strahovitog subjektivnog osećaja ubrzanog protoka vremena sada doimaju izuzetno dalekim – osniva Pseudo.kom, vizionarsku kompaniju koja objedinjava multimedijalne audio i video internet sadržaje. Iako sam nema naročitog smisla za umetnost, to je uspešno kompenzovao izraženim talentom da ono što mu je bilo potrebno – pronađe kod drugih! Začetke brisanja sve nejasnijih obrisa sive linije nekada neprikosnoveno vidljive podele na privatni i javni domen, možemo jasno datirati još od druge polovine 20. veka, a da će stvari u ovom obimu eskalirati sve do nesnosnih „Big bradera“ i sličnih masovnih kretenoidnih tvorevina, moralo je definitivno postati neminovno stvaranjem interneta, tog najvećeg od svih tehnoloških čuda savremene civilizacije. Istina je da svako doba nosi svoje proroke, što je Heris za svoje nesumnjivo bio, ali je možda još veća ona koja kategorički tvrdi da svaka revolucija vazda jede sopstvenu decu. Što se i ovom prilikom pokazalo kao tačno. Nezamislivo strelovit finansijski uspon devedesetih u čitavom tzv. „dot-kom“ sektoru, još brže je rezultirao nezamislivo strelovitim padom početkom naredne decenije. A ovom vizionaru s punim radnim vremenom, koji je svoju kompaniju organizovao po uzoru na legendarnu Fabriku Endija Vorhola, mora se priznati doslednost: čak i prilikom smrti svoje majke nije se pojavio na sahrani, nego je izraze tuge i bola poslao preko internet video-veze. I ne samo to, osnivač tada uistinu originalnog i subverzivnog – naposletku nakon primene fizičke sile od strane federalnih vlasti i zabranjenog – projekta pod nazivom „Mir“, svojevrsne preteče svih bezbrojnih modernih rijaliti šou emisija, i sam je nešto kasnije dobrovoljno pristao na odricanje od svake privatnosti, ulaskom u polugodišnji eksperiment potpuno javnog eksponiranja, sa svojom „pseudodevojkom“ Tanjom. Gorka ironija potonjeg (očekivanog) psihičkog, mentalnog i finansijskog survavanja u bezdane ličnog ludila može se pronaći u činjenici da je iskazivao neuporedivo snažniju dalekovidost u vezi sa razvojem novih tehnologija – običnim smrtnicima tada apsolutno nezamislivim – nego u pogledu svog vlastitog života. Toliko da se nakon gledanja ovog odličnog i superiorno režiranog dokumentarca moramo zapitati: postoji li u ovom modernom svetu virtuelnih varki i opsena išta za šta bismo mogli tvrditi da je nepatvoreno i autentično? On sam svojim primerom je možda pružio najbolji odgovor, pronašavši privremeni izlaz u povratku nazad; odlaskom da živi u Etiopiju (?!), gde, kako prostodušno nakon svega zaključuje, „ljudi jedne druge zaista poznaju“. Impresivna distopijska priča, koja će vas još dugo nakon gledanja ostaviti zapitanima o tome kuda plovi ovaj brod, sa svima nama zajedno u njemu.

Još jedan prilog pravoj obnovi interesovanja za filmove sa muzičkim temama, koji na sreću ljubitelja tog žanra već godinama ne jenjava, pružili su udruženim snagama Stiven Voker i Sali DŽordž u uzbudljivoj koliko i fascinantnoj dvočasovnoj engleskoj sagi Mladi u srcu o, verovali ili ne, „rok penzionerima“, nesvakidašnjem, bizarnom skupu starih ljudi koji se dobrovoljno okupljaju i izvode – moramo naglasiti nimalo jednostavne – kompozicije takvih bendova kao što su Koldplej, Sonik jut, Kleš ili ultimativni hit dobre stare Šinejd o’Konor „Nothing Compares To You“. Pod strogim nadzorom i znalačkom dirigentskom palicom njihovog trenera Boba, nekoliko desetina, mahom osamdesetogodišnjaka, okupljaju se na zahtevnim probama koje se održavaju nekoliko puta nedeljno i pripremaju za vrhunac svoje „karijere“ – nastup u Nortemptonu. Na tragu izuzetnih, nezaboravnih i veoma popularnih filmova Bili i Heavy Load prikazanih na prethodne dve „Slobodne zone“, Mladi u srcu zaviruje u svakodnevicu nekoliko živahnih staraca koji su očigledno pronašli svoj – u svim vremenima tako očajnički tražen eliksir mladosti – recept za vitalnost i krepost duha. Poput svojih daleko mlađih kolega iz pank-sastava Heavy Load koji nastupe organizuju uglavnom u specijalizovanim institucijama, mada ih to nimalo ne sprečava da svoj rad ne doživljavaju sasvim ozbiljno, i protagonisti ovog ostvarenja zabeležiće nekoliko vrlo zapaženih koncerata, uz iskrene ovacije prisutne, prilično brojne publike. Vesela ali poučna pedagoška priča koja najzad opovrgava onaj odvratni, u tkivo savremene civilizacije duboko ukorenjeni mit o sramoti starosti, sve zajedno sa njemu pratećom tezom o tome kako „život prestaje u četrdesetoj“. Ovi momci i devojke u devetoj deceniji neće žaliti truda da savladaju naizgled nepremostive vokalne izazove muzike generacije njihovih unuka (poslušajte samo izvođenje pank klasika „Should I Stay Or Should I Go“ i sve će vam biti jasno) a u tom naumu ništa ih neće sprečiti, pa čak ni prirodna smrt dvojice kolega iz hora u samoj završnici priprema za koncert! Film je neplanirano osiromašen, što se ne sme javno prenebregnuti, izostankom kompozicija takvih grupa kao što su Roling stons ili U2, koje su Mladi u srcu na svojim nastupima izvodili, jer su dotični, što je naročito licemerno za ove potonje, inače nadaleko čuvene „humanističke“ aktiviste, za dozvolu izvođenja njihove muzike u filmu zahtevali – pozamašan iznos novca! Odlično ostvarenje engleskih autora prava je smrtna presuda svakoj, široko rasprostranjenoj malodušnosti, apatiji, depresiji i posvemašnjem negativnom stavu prema životu. Ukoliko to oni i to na ovakav način mogu, onda to, bez traženja jalovih opravdanja, možemo i svi mi ostali. Samo ukoliko ostanemo, ili postanemo, dovoljno mladi u srcu.

Gledaoci sa boljim pamćenjem se verovatno još sećaju najboljeg filma prošlogodišnje selekcije Ovo je Engleska Šejna Medouza, a već u narednom izdanju festivala pred njih stiže njegovo novo ostvarenje Somers Town, kao (ne jedina) potvrda da „Slobodna zona“ insistira na nekim svojim autorima. U ovom slučaju s potpunim pravom. Ovo kamerno i minimalističko delo, iz nekog razloga estetski ubedljivo oslikano crno-belom fotografijom, iako se dakako ne može uporediti s prethodnim Medouzovim ostvarenjem, već iz proste činjenice odsustva viška ambicije nagoveštava da se o njemu ne mora suditi strogo. Izbor glavnog protagoniste Tome, inače alter-ega samog autora iz Ovo je Engleska, kao da hronološki nastavlja priču gde je ona tamo stala, i mada je vremenski okvir neodređen, ipak možemo zaključiti kako se radi o vremenu današnjem, zbog drugog glavnog junaka Mareka, poreklom iz Poljske, što svakako vodi neku referencu na bauk famoznog poljskog vodoinstalatera poslednjih godina u Velikoj Britaniji. Obojica su usamljeni tinejdžeri, Tomo je upravo pobegao iz Notingema i nema jasnu predstavu kuda se tačno i zbog čega uputio, dok Marek pokušava da se snađe u novoj sredini, gde živi samo sa otuđenim ocem kojeg ne viđa često, a osim njega ne poznaje nikoga. Simpatična francuska konobarica Marija i opskurni, ekscentrični trgovac Grejem – dočaran kao retko uspešna otelotvorena personifikacija u našim krajevima i dalje neprevaziđene legendarne braće Troter – njihovo su jedino društvo. Tako će u jednoj od uspelijih epizoda ovaj univerzalni muljator objasniti neupućenom mladom Poljaku kako nikako nije mudro nositi dres „Mančester junajteda“ usred Londona, te mu tom prilikom pokloniti dres lokalnog „Arsenala“. Pri čemu će svaki pravi ljubitelj najvažnije sporedne stvari na svetu lako prepoznati da je ime njegovog doskorašnjeg kapitena Tijerija Anrija na dresu napisano potpuno nepravilno! Lakonski opisan sinopsis izgleda svakako mnogo skromnije od njegove realizacije, ali ovde je stvar u tome kako a ne o čemu: Somers Town je nenametljiv, opušten i zabavan, upravo onoliko koliko nije predvidiv, jeftin i banalan. On zahteva publiku sa prefinjenim lirskim senzibilitetom, jer ovde se ne radi tek o prozaičnom pričanju priče nego o majstorskom dočaravanju atmosfere. A tu se Medouz pokazuje kao nenadmašan. Suverenim vladanjem narativnog toka, diskretnim izborom odgovarajuće muzike, umećem da kod gledaoca proizvodi permanentan nostalgičan sentiment, ne padajući pri tome u tako zavodljivu opasnost patetike i kiča, sada nam definitivno demonstrira tanku crvenu liniju koja nepogrešivo deli znalca od diletanta. Finalni pustolovni odlazak u Pariz i ponovni susret utroje sa njihovom mnogo starijom francuskom simpatijom tačka su na i ove dirljive ode prijateljstvu, uspeli produžetak one bajke koja je započela još sa nezaboravnom sagom o jednoj od prvih generacija engleskih skinheada, za koju možemo samo usrdno da se nadamo kako će se u istom tonu uskoro ponovo nastaviti.

Medijski spektakularan ulazak u novi milenijum planetarno je obeležen (u skladu sa poznatom maksimom istoričara Eriha Hobzbauma kako istorijske cikluse ne računamo tek kalendarski) famoznim udarima aviona u njujorške kule bliznakinje 11. septembra 2001. godine. O čemu nam je sve već veoma dobro poznato. Međutim, i američki prekoatlantski mlađi brat Velika Britanija, iskusila je sopstveni doživljaj traume, istina u daleko manjim razmerama, prilikom terorističkih napada u londonskoj podzemnoj železnici četiri godine kasnije. Ljudsku stranu priče koja se obično krije duboko sakrivena iza naslaga aktuelnih pompeznih novinskih naslova ili licemernih političkih govora, istražuje London River Rašida Bušareba. Životi dvoje, na prvi pogled po svemu različitih, nespojivih ljudi, ukrstiće se tim nesrećnim povodom na teško zamisliv način. Tematski veoma srodan ostvarenju Posetilac sa prošlogodišnje „Slobodne zone“, sa kojim deli izrazito sličnu formu, dramatizaciju i ritam, London River nas po neobičnom susretanju dvoje sredovečnih ljudi različitog pola – izgubljenih negde u bespućima njima nepoznatog i stranog sveta – i ostvarivanju poneke zajedničke emocije, pre svega kao utehe u zajedničkom bolu, podseća na odličan film Hiljadu godina dobrih molitvi Vejna Vanga, takođe prikazanog na prošlogodišnjem „Festu“. A gospođa Somers i gospodin Osmah uistinu jesu izgubljeni u megapolisu jer, iako je ona bela Britanka iz provincijske radničke ili srednje klase, a on naturalizovani Francuz skromnog afričkog porekla, takva metropola poput savremenog kosmopolitskog Londona im podjednako deluje nepoznato i zastrašujuće. Oboje kreću u potragu za svojom decom, njenom kćerkom i njegovim sinom, zbog opravdane bojazni da im se u terorističkim napadima dogodilo ono najgore. Simptomatična je njena reakcija kada sazna da su, po svemu sudeći, njihova deca bila u vezi – zaista eklatantan primer iskrenog, nepatvorenog, sebe-nesvesnog, potpuno neosveštenog kultur-rasizma, koji se ni ne pokušava sakriti, i to onog koji dolazi više od tužne ignorancije nego istinske mržnje – koja će prvobitno zaseniti i zastrašujuću pretnju zbog koje su njihovi životi uopšte i došli u dodir. S vremenom će ipak doći do ublažavanja instinktivnih reakcija, pre svega saznanjem brojnih ne-baš-veselih podudarnosti u njihovim životima, a varljiva nada koja će se na kratko pojaviti u mogućnost da su im deca ipak otputovala u Francusku, naposletku će se potpuno izjaloviti. Najzad će se svako od njih vratiti odrađivanju preostatka svoje egzistencije, značajno obogaćeni za (još) jedno bolno i tužno iskustvo, koje će od tada pa nadalje, svako za sebe, morati da nose.

Fantastična dokumentarna storija Burma: izveštavanje iz zatvorene zemlje danskog reditelja Andersa Ostergarda je žurnalistička, hirurški precizna vivisekcija tragičnog stanja u zemlji koja je bila u veoma bliskim odnosima s jednim od naših prethodnih nenarodnih režima, našim gledaocima nažalost prevashodno i samo po tome poznata. A sličnosti i paralele su nakon gledanja Burme brojne i više nego očigledne: kraj osamdesetih godina 20. veka, doba velikih očekivanja i nada, vreme oslobođenja od jedne neuspele, totalitarne ideologije, obeležilo je istok evropskog kontinenta, ali ne i naše prostore, kao i ovu prelepu azijsku zemlju. „Demokratski glas Burme“ je organizacija koja neformalno okuplja nekoliko desetina (pre svega televizijskih) reportera, koji – stvarno rizikujuću svoju slobodu i živote – tajno snimljene kadrove brutalne represije vojne hunte putem satelita šalju u jednu skandinavsku zemlju, odakle se ovi emituju širom sveta i tako povratno deluju na situaciju u samoj Burmi. Glavni protagonista, još uvek mlad čovek, sa setom se priseća slavnih dana 1988. godine kada se činilo da će mirna revolucija – a čiji je world-wide proslavljeni reprezent i kasniji laureat Nobelove nagrade za mir bila Aung San Su Kji, svojevrsni azijski pandan Vaclava Havela ili Nelsona Mandele – uspeti da dovede do političkih promena. Takva očekivanja su se međutim izjalovila i usledio je dvodecenijski nastavak autoritarnog nasilja, sve dok prizori iz Burme krajem leta 2007. nisu ponovo obišli planetu, kada su, nakon naoko banalnog povoda (bezobraznog poskupljenja cene benzina) demonstracije koje su impresionirale svet prerasle u veličanstvene pohode budističkih sveštenika u nastojanjima za mirom i slobodom u čitavom svetu. Svevremene duhovne poruke ostavile su daleko dublji značaj od isprazne retorike hunte, ali su u sudaru sa sasvim konkretnom vojnom silom (čime je narušeno nepisano „sveto pravilo“ budizma da se na duhovne ljude silom ne ide!) očekivano poraženi, čime su – do daljeg – i nade u promene stavljene ad akta. Domaćeg gledaoca sa malo dužim pamćenjem ove scene naprosto ne mogu da ne podsete na veliku moralnu pobedu sa studentskih i političkih demonstracija slavne zime ’96/7. kada je na čelu sa patrijarhom Pavlom u rano svetosavsko jutro, više od pola miliona mirnih demonstranata u zaglušujućoj tišini probilo kordon u Kolarčevoj. Najdirljiviji momenat možda i čitavog festivala predstavljaju scene posete grupe demonstranata Aung San Su Kji (već godinama u kućnom pritvoru) kako ispred svoje kuće razdragano otpozdravlja oduševljenim sunarodnicima. Burma: izveštavanje iz zatvorene zemlje, na tragu skorašnjeg sličnog beloruskog ostvarenja Muzički partizani o sličnim, bezuspešnim traganjima za slobodom – za koju je veliko pitanje da li će nakon njenog osvajanja izgledati toliko slavno kao pre toga, iako nam to sada nije tema – vrhunska je filmska posveta zaista hrabroj borbi zaista ugroženih novinara, bravurozna oda ovoj nekada zaista uglednoj i časnoj profesiji, koliko i podsećanje na ono šta bi ona i danas mogla da predstavlja, samo kada bi njenim predstavnicima ideja o slobodi ponovo postala osnovna nit-vodilja. (*Prikaz filma prvobitno napisan posle festivala Cinema City.)

Prošlu godinu obeležio je spektakularan, dotad neviđeno grandiozno organizovan događaj otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu, toliko da je njihovom sledećem domaćinu Londonu od samog početka bilo jasno da sličnu ceremoniju ni izbliza neće moći da ponovi, a kamoli nadmaši. Utisak moći, snage i veličine, na kome tako očajnički insistiraju „nove“ komunističke kineske vlasti, morao se u tako raskošnom pogledu pokazati čitavom svetu, bez obzira na žrtve. A i tzv. kinesko ekonomsko čudo ima svoju drugu stranu medalje, surovu cenu koju mnogi „običan, mali čovek“ za nju mora da plati. U uzornom cinema verite stilu, Žao Lijang nam donosi film Peticija – žalbeni sud koja predstavlja upravo pogled sa te druge i marginalne strane moderne Kine. Pristigli iz raznih krajeva zemlje u Peking, tzv. „žalbenici“ – obični građani, seljaci, radnici, vlasnici uništenih objekata i ostali nevoljnici – svoju pravdu traže kod nedodirljivih predstavnika birokratizovanih institucija najmnogoljudnije države planete. Koliko su u tome imali uspeha, najrečitije govori podatak da su, čekajući mesecima ili čak godinama na odgovor partijskih moćnika, formirali i posebno naselje gde žive! Peticija nam nudi potresno svedočanstvo o sistematskom oglušivanju onih jednakijih o vapaje očajnika, a našem gledaocu, koji i sam tek poslednje dve decenije s promenljivim uspehom mukotrpno savladava neke osnovne postulate demokratske procedure, možda će više od svega privući pažnju nedostatak pravog načina na koji bi se pojedinac – u nedostatku organizovane političke opozicije ili za drugačije mišljenje otvorenih medija – izborio za svoja ljudska ili politička prava. Iako su, inače vazda za svaku vrstu saveta ili osude spremne razne zapadne (ne)vladine organizacije, naglim ekonomskim usponom Kine i vlastitim interesom u njemu, nekako neobično tihe kada se radi o sudbini ovih ljudi, neporecivo je da se (i) tamo stvara sve drastičnija klasna diferencijacija, poput onih u kapitalističkim uređenjima. Uz prateće odsustvo čak i formalnih demokratskih sloboda. Primitivne forme organizovanja otpora otuđenom birokratskom aparatu praćene su i intimnim porodičnim dramama, uveliko baš tim nepravdama uzrokovanim. Vredno ostvarenje koje nam pruža neki drugačiji pogled na današnju Kinu od one oficijelne, brendirane i brižljivo ispeglane verzije.

Poslednjeg festivalskog dana publici su predstavljena dva provokativna dokumentarca hrvatskog autora Gorana Devića Sretna zemlja i Tri, s razlogom veoma zapažena na brojnim međunarodnim festivalima. Prvi film istovremeno prati pripreme i put(ešestvije) dve neobične grupe putnika: jednu na trasi od Rijeke do Kumrovca na „dan mladosti“, rođendan nekadašnjeg najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti Josipa Broza; dok druga od Zadra do Blajburga odlazi da oda počast likvidiranim snagama poraženog ustaškog režima. Umesto da linearno prikaže tok organizovanih ideoloških hodočašća jedno za drugim, Dević se opredeljuje da serijom kratkih rezova čitavim tokom filma paralelno predstavi ostrašćene pripadnike dvaju ideologija koje su obeležile 20. vek (ne samo) na ovim prostorima. Svesno distanciran, uzdržavajući se od intervencija i ličnih stavova, film je tako lišen bilo kakve naracije i naknadne pameti, pa se stiče utisak da i o levoj i o desnoj strani (ne samo) hrvatske prošlosti i sadašnjosti autor ima istovetan stav. Mestimično se zbog prebrze promene kadrova ne može tačno razaznati kojem hepeningu prisustvujemo, pa to može sugerisati da ih Dević time želi podjednako otpisati kao neozbiljne, što ipak ne priliči njihovom praktičnom sasvim neveselom učinku u životima mnogih generacija. Tako se, neka samo jedan primer bude dovoljan, smenjuju vremešni ustaša, koji potpuno samouvereno tvrdi kako je u Jasenovcu pobijeno „tek nekoliko hiljada ljudi, a i to terorista koji su minirali pruge, pedera i Židova koji su im pomagali“, za kojim će odmah potom uslediti istovetno besmisleno naklapanje njegovog partizanskog kolege da je „točno utvrđeno da je u Blajburgu ubijeno samo sedamnaest osoba, a i za njih se ne zna pouzdano da li su u pitanju bila samoubistva ili su ih života lišili britanski saveznici“. Prilično kvalitetno i sadržajno dokumentarno ostvarenje ipak ostaje u senci primetno boljeg i hrabrijeg pristupa u kratkom dokumentarcu (koji naslovom referira na poznati žanrovski klasik Aleksandra Saše Petrovića iz šezdesetih) Tri. Ovde je posredi filmsko dokumentovanje susreta tri borca iz proteklih balkanskih ratova, sa tri različite strane, koji će se u finalu lično susresti i međusobno upoznati, a čije ogorčene i bolne ispovesti autor prati snimajući ih u vožnji automobilima na zajednički sastanak. Neuporedivo provokativnije delo sa daleko snažnijim subverzivnim potencijalom, pokazaće tako tužnu istinu da se stvari nakon tragičnih događaja otkrivaju daleko složenijim nego što su našim – tada, po sopstvenom priznanju, mladim, radikalizovanim, naivnim i zavedenim – junacima na početku izgledale, mada naravno od takvih provala naknadne mudrosti obično ima sasvim malo koristi. Međutim, upravo u Tri (između ostalog!) imamo prilike čuti doslovce senzacionalno otvorene uvide u samu suštinu i motiv proteklog rata, u gnevnoj tiradi hrvatskog vojnika, kakve nikada nećete biti u prilici da čujete bilo u zvaničnim ili alternativnim, bilo nekadašnjim ili sadašnjim politikama zvaničnog Zagreba ili Beograda, a ni preostala dvojica braće po oružju ne zaostaju mnogo u oštroj kritici „svojih“ ratnih lidera. Snažno, eksplozivno i donekle katarzično ostvarenje, koje zajedno sa Sretnom zemljom u celini ipak zaslužuje laskavu poziciju emitovanja u udarnom završnom terminu „Slobodne zone“.

Završnica „Slobodne zone“ protekla je u potpuno drugačijem tonu od otvaranja. Teška, sumorna, oporna, na momente gotovo negledljiva drama Sramota Stiva DŽejkobsa ekranizacija je istoimenog romana poznatog južnoafričkog nobelovca DŽona Kucija. Kada je početkom devedesetih konačno ukinut zloglasni režim aparthejda u najjužnijoj afričkoj zemlji, i kada je uz aplauz na otvorenoj sceni i prateće ovacije na scenu najzad iz duboke ilegale iskoračio Nelson Mandela i njegov „Afrički nacionalni kongres“, čitav slobodan svet bio je uveren da je nevoljama u JAR-u napokon došao kraj, te da ona od sada može samo da nezaustavljivo korača ka boljoj, svetlijoj budućnosti, koja se već nazire na horizontu. Samouvereni, hladno distancirani, gotovo nadubudni profesor Univerziteta u Kejp Taunu, Dejvid Luri, u vrlo zahtevnoj interpretaciji DŽona Malkoviča, provodi svoje dane predajući romantičnu istoriju književnosti, za to ne baš preterano zainteresovanim studentima, usput vodeći promiskuitetan seksualni život. Kada prilikom jedne od njegovih afera sa crnom studentkinjom izbije skandal, mirno prihvata krivicu i odlazi sa univerziteta, i to pravo na seosku farmu svoje ćerke Lusi, u dubokoj unutrašnjosti. Sva sila događaja koja će potom uslediti, uz drastično promenjeno okruženje u odnosu na ono koje mu je bilo blisko, veoma je teška za prozaično objašnjavanje – u koloplet lične porodične nesreće uplešće se svi činioci koji su decenijama činili život u južnoafričkoj republici nepodnošljivim, od nove realnosti ukidanja ranije determinisanih rasnih i klasnih razlika, preko i dalje nesavladanih istorijskih surevnjivosti i animoziteta, pa do veoma bitne uloge pola kao karakternog određenja. Sramota postiže neke maestralne rezultate i na mikro i na makro planu: od recidiva istorijskih nepravdi i očiglednog postojanja ressentimenta u velikom delu populacije, pa do veoma diskutabilnih i delikatnih odluka koje naši protagonisti moraju doneti u teškim, intimnim situacijama. DŽejkobs se, prateći osnovnu intenciju Kucijevoj romana, ne opredeljuje ni za jednu od dve strane u rasnom sukobu – kao uostalom ni različitim reakcijama oca i kćerke na istovetne impulse – niti ijednu od njih prikazuje kao isključivo dobru ili lošu. Više od toga, on nastoji da oslika novu realnost koja se pomalja na ruševinama starog režima, a kojom su zapravo svi, iako ne u podjednakoj meri, zatečeni i u kojoj se najbolje ne snalaze. Ali i ubedljivo zabosti glogov kolac u široko popularnu tezu o kraju istorije i njemu adekvatnom beskonfliktnom društvu. Nova realnost na terenu, koliko god je teška za razumevanje i adekvatno pravovremeno percipiranje, zahteva nove odgovore, koliko god da je iste teško i bolno doneti. Ova sumorna realistička priča u pravom smislu te reči old-fashion stilu bez suvišnih spoljnih efekata, ponudiće gledaocu više pitanja i dilema nego što će uspeti da ih razreši i zatvori.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner